www.drinasteinberg.com

Sunday 21 December 2014

U kojoj kafani slaviš slavu?

Počela je sezona slava. Svi su krenuli u lov na idealne poklone za domaćine, zbog kojih će po povratku kući, pošto pojedu spremice, preći na dijete ili standardan obrok u rangu bolničke hrane, dok ne legne drugi deo plate ili uleti neki novogodišnji bonus.
Slava, koja kao i većina hrišćanskih običaja ima korene u staroslovenskim verovanjima i običajima, pretenduje da postane sve osim onog što treba da bude – porodični praznik. Dan kada se u krugu porodice i najbližih prijatelja  slavi zaštitnik kuće, prezimena, predaka i porekla krvi.
„Stari Sloveni veoma su držali do porodice i odnosa prema precima. Slava je tada, ali i danas, služila da se održi veza sa precima i poreklom. Slavljenjem, porodice su prenosile kulturno nasleđe sa pokoljenja na pokoljenje i čuvala se  svest o svom poreklu, a ono se protezalo unazad kroz pretke sve do Boga, od koga smo svi potekli.“
To je bio miran i srećan praznik, obeležavan skromno. I bilo po običajima Starih Slovena, ili kasnije hrišćanstva, ona nikako nije predstavljala svetkovinu karakterističnu po neumerenosti u svemu. Srbi, koji su u suštini najviše od svih Slovena sačuvali veliki deo starih običaja, uspeli su, nažalost, tokom vremena, pogotovo tokom poslednjih godina, da od jednog takvog intimnog i za porodicu važnog dana, naprave lakrdiju, gozbu, zbog koje domaćini neretko ulaze u dugove i posle koje se gosti bude u nečemu bliskom prvojanuarskom mamurluku.
Svakako da je normalno pojesti i popiti na slavi, doneti neki sitan poklon, pa i zapevati, ako je društvo veselo, sve je to normalno, ako je umereno. Problem nastaje usled toga što kod nas umerenost postoji samo ako treba nekom pomoći, kod svega ostalog ovaj pojam  kao da je tabu tema.
Zato sad po slavama imamo goste koji dolaze sa poklonima tipa „a od kuma televizor“, domaćice koje angažuju profesionalce da spreme 56 vrsta jela i salata. Domaćine koji pažljivo biraju vatromete i druge specijalne efekte kojima će tako oduvati pijane goste da će im zapravo taj svetlosno – zvučni spektakl  jedini i ostati u sećanju kad se ujutru probude. Broj gostiju, koji, jelte, sačinjavaju  SAMO oni najbliži, deluje kao da su pozvani FB prijatelji jedne prosečne tinejdžerke. Zbog toga tokom prvog dela dana njihova kuća deluje kao restoran brze hrane: sedi, popij, najedi se, oduševi i idi. Što veći broj postavljanja, to više mesto na top-listi izbora za slavu godine. Ipak, svi oni ostaju daleko iza onih koji su se po svom proseravanju izdigli iznad drugih domaćina. Onih koji suvereno vladaju sa svojih tronova kraljeva krsne slave iz kafane.
Slava  u kafani, sa orkestrom i dve pevačice, konobarima, garderobom, tetkom koja zapisuje ko je šta doneo, proslavlja se na način dostojan subote u nekoj kafani pored Ibarske magistrale. Svakako, potrudiće se domaćini i neće žaliti para da sve bude kako treba. I dekoracije objekta, stolova, izgled samog krsnog kolača, pa i sveće. Sve će to da bude nobl. Doći će i sveštenik, ako treba i dva sveštenika; ma dovešće i igumana samo da se dokaže i potvrdi kako se poštuje tradicija. Međutim, u jednom momentu, kad čarolija noblesa nestane, kad se melos Južnog vetra razmili čulima pijanih gostiju, zaboravlja se razlog tog svečanog okupljanja i sve počinje da liči na scenu iz filma „Od sumraka do svitanja“.
Zato, moj dragi domaćine, pre nego izabereš kafanu kako bi uzdigao svoju krsnu slavu na pijedestal gluposti, seti se da je ona sama po sebi, u malo drugačijem obliku, postojala hiljadama godina unazad i kao takva bila jedan od najvažnijih stubova društva. Dok se lupaš u grudi naručujući nacionalne pesme o Draži,  posle Sinana, kako bi dokazao koliki si ti patriota, Srbin, i nažalost Sloven, shvati da brukaš ne samo sebe i svoju porodicu, već i svoje prezime, svog sveca, svoje pretke, i na kraju, samog svog Boga.
I konačno, eto, brukaš i mene. Brukaš me jer imamo zajedničko poreklo na koje sam ja veoma ponosna, a ti si sve ono što ono ne predstavlja.  Zato te se ja odričem, moj domaćine iz kafane, zato što mi kaljaš veru, bilo ovu hrišćansku, pravoslavnu, bilo onu prvu -  rodnu, slovensku.

( slika preuzeta sa www.vukajlija.com)

Monday 15 December 2014

„ I sve su vile, sve su kraljice i sve su nevažne naspram nje "

Nekada davno, pre plastike, pre Seksa i grada, pre veštačkog tena i pućenja u ogledalu, živele su žene prirodnog izgleda i što je još važnije, „prirodnog“ razuma. Bile su lepe, svaka na svoj način, sa jedinstvenim odlikama po kojima su se razlikovale jedna od druge. Svakako, podneblje na kom su živele, davalo im je  određen  zajednički pečat, nešto što bi na prvi pogled otkrilo njihovo poreklo. Dok biste, recimo, ženu sa područja Latinske Amerike prepoznali po raskošnim oblinama,  Slovenku biste prepoznali po jednostavnoj i čistoj lepoti. Upravo takva, prelepa  i senzualna je Lada, staroslovenska boginja leta, ljubavi i lepote.
Lada, ili Lado, kako je još zovu, nežna je gracija, duge zlatne kose, čistog belog tena, ljubičastih očiju  i usana boje maline. S vencem ispletenim od svežeg cveća i listova breze u kosi, odevena u  jednostavnu, belu, poluprozirnu haljinu, ona donosi ljudima sreću i radost. Njeni simboli su klasje žita i Sunce, a ako ćemo po astrologiji, njena planeta je Venera. 
Iako je ljubav njen lajt-motiv, i iako je njena misija da nahrani gladne i utiče na mir u svetu, ona svakako nije samo predstavnica Java na izboru za Mis sveta.  Jer, i pored izgleda koji bi zasenio sve Viktorijine anđele, ona je prvenstveno žena oštrog i bistrog uma, pravedna, strpljiva i dostojanstvena.  Svesna sebe i svojih kvaliteta, Lada nije ohola, niti umišljena. Ne treba joj lift u kući da se ne umori u štiklama, jer hoda bosa. Ne treba joj  privatni video sa jahte; njena erotičnost se nazire u njenom kretanju. Ne treba joj šminka čim se probudi, jer ima zdravu ružičastu boju obraza. Na sebe ne skreće pažnju mrštenjem, već  iskrenim osmehom. Nije odbojna, iako drži do sebe. Kada voli, voli svim bićem i to ne krije. Zato nije ni čudo što je upravo ona osvojila srce Jarila, boga rata.  
Rame uz rame, vlada sa njim sedam meseci godišnje. I dok se njen muškarac bori da održi Svarogove zakone i zaštiti Slovene, Lada hita da probudi prirodu i očuva njenu plodnost dajući joj dovoljno sunca, letnjih kiša i toplih noći. Kao zaštitnicu mladih, ljubavi i veza, prizivana je tokom raznih obreda zbog sklapanja braka, ali i zarad rešavanja ljubavnih jada. Njene životinje su jelen, orao, petao i mrav, a biljke trešnja, maslačak, božur i breza.  Njene pesme su Ladarice, a jedan od hrišćanskih praznika vezanih za Ladu su Svete Trojice.
Na kraju jeseni, kad hladnoća i zima zagospodare vremenom, Jarilo i Lada povlače se u svoje odaje i uživaju jedno u drugom. Kako to uživaju i šta konkretno tamo rade, eee, pa to možemo samo da nagađamo. Ipak, Lada kao dama, nikad ne iznosi svoju intimu pred svet, pa čak ni onda kad se okupi sa svojim drugaricama na kafi.
U svakom slučaju, dešava se ponekad da se Jarilo na proleće pojavi sa pokojim kilogramom viška. Ne znam šta nam to govori o njemu, ali svakako ukazuje na to da Lada, pored svih drugih veština, poseduje i onu, po današnjim statistikama, najvažniju za muškarca - veštinu kuvanja.


(  slike preuzete sa www.pinterest.com )

Monday 8 December 2014

Znaš da si Sloven ako:

  1. Koristiš bez problema i latinicu i ćirilicu.
  2. Ako si on, najlepši si među muškarcima.
  3. Ako si ona, najlepša si među ženama.
  4. Hrabar si level:  uđeš goloruk u medveđu pećinu da spaseš „zarobljenu devicu’’.
  5. Lud si level: uđeš goloruk u medveđu pećinu, samo da dokažeš koliko si hrabar.
  6. Mamurluk ne lečiš, mamurluk održavaš.
  7. U holivudskim filmovima možeš da glumiš i dobrog momka i lošeg momka, osim ako si Rus. Onda si svakako „bed gaj’’.
  8. Kad psuješ, ceo svet te razume.
  9. Kad se buniš, ceo svet te ne razume.
  10. Ne plašiš se bolesti, jer neće to na tebe.
  11. Nema sporta u kom nisi najbolji.
  12. Možeš svoju državu da podeliš na dve, a onda te nove dve na još po dve, i tako unedogle.
  13. Voliš muziku više nego 'leba da jedeš, a 'leb jedeš uz sve.
  14. Uvek nasedneš na fore šibicara.
  15. Kapiraš dosta reči iz 13 jezika, a pri tome ih nisi učio u školi.
  16. Iako se raduješ što je komšiji crkla krava, pomoći ćeš mu da prebrodi gubitak.
  17. Nema te teorije zavere koja ne uključuje tvoj narod.
  18. Rakijom/vodkom lečiš sve bolesti i životne probleme.
  19. Ne slažeš se sa stavkom 12.
  20. Ponosan si na svoje slovensko poreklo iako bolje poznaješ tuđu istoriju nego svoju.

Sunday 23 November 2014

Kad kažem muškarac, mislim Jarilo

S obzirom na to da smo pre nekoliko dana slavili Međunarodni dan muškaraca, rešila sam da današnji post posvetim svom omiljenom staroslovenskom bogu: Jarilu.

Jarilo ili Jerovit iliti Gerovit, a može i Ruđevit,  slovenski je bog rata i proleća. Među hrišćanima je prvenstveno poznat kao sveti Đorđe (da, da, upravo onaj Đorđe koji ,,ubija aždahu’’ i upravo onaj zbog kog nesvesno svakog 6. maja, na Đurđevdan, obavite makar jedan paganski običaj -  poput pravljenja venčića od svežeg cveća).
Elem, Jarilo je sin božanskog para, Peruna i Žive. Još kao bebu, od roditelja ga krade bog Veles i odvodi kod sebe u podzemni svet, Nav. Zato je Jarilo odrastao verujući u dve za njega veoma bolne laži. Prva laž je svakako ta da Veles nije njegov otac, već stric, koji ga je oteo iz čiste ljubomore i pakosti. Druga laž, ona koja ga je možda i najviše pogodila, odnosila se na njegovu veliku i jedinu ljubav, boginju zime, Moranu. Otkrio je da mu je obožavana Morana zapravo rođena sestra, koja je u tipičnom stilu razmažene naslednice, pobegla od kuće i sama došla kod Velesa. Njegovo napuštanje Nava i odlazak kod pravih roditelja u Jav, stvorilo mu je od Morane doživotnog neprijatelja, jer mu ona nikad nije oprostila to što je otišao. Zapravo, mislim da bi mu retko koja žena to oprostila. A evo i zašto:
Osim što je  bog rata: hrabar, odlučan i vešt vitez u sjajnom oklopu, na belom konju (i pri tome mislim bukvalno na belom konju), Jarilo je u isto vreme i bog  proleća, te samim tim toliko dobr izgleda da je grčki Apolon za njega Soraja.
Jarilo nosi 8 mačeva i veliki štit popločan zlatom. Dok 7 mačeva predstavlja sedam meseci u godini kojima on vlada, osmi mač je njegov lični. Jarilov najveći hram nalazio se na ostrvu Rujan (Rügenu Nemačkoj i imao je pokrove purpurne boje. U korenu njegovog imena krije se reč „jar“ koja označava vatru, žestinu, bes i samim tim otkriva njegov vatreni temperament. Medjutim, on nikako nije neki krvožedni bog rata, kao onaj rimski Mars. Aa, neee, Jarilo je izuzetno častan i pravedan. Poštujući Svarogove zakone, prvenstveno je zaštitnik celog slovenskog naroda, ali i svih drugih koji su slabi i ugroženi. Svakako, oni koji mu se zamere, najblaže rečeno, prolazili su loše.
Jarilo je zapravo spoj nespojivog. Savršen balans između dva potpuno različita sveta. S jedne stane, tu su žestina, snaga, hrabrost i veština kao odlike rata, a s druge, tu je pak toplina, lepota, plodnost i nežnost kao odlike proleća. Ako  svemu tome dodamo određenu dozu ljudskosti koja je tipična za sve slovenske bogove, dobićemo  onog muškarca zbog kog bi Anđelina Breda ostavila. Na njenu žalost, on je zauzet, a kad je zauzet, onda je i veran.

I posle se Tor pita što su sve žene u Jarilovom redu?!



Yarilo

In holy time, in Lelya's week
Girls go mad with a dance of spirits.
In Rusalkas' days, in forests
We glorify young Yarilo
Oh, yeah, Yarilo! Yarilo, Yarilo!
Cloudy heaven shows you to us again
Hoy, you, young god!
Hoy, we call you!
We sing the song
With our April hearts
It will roll, it will roll
in the sky, in the bright sky
Turn gloomy clouds out
Hey, to Seven Hills!
To Mighty Seven Hills
That have stood in the darkness for centuries
Kolovrat, turn time back
Make people go on your road*
Oh, yeah, Yarilo! Yarilo, Yarilo!
Cloudy heaven shows you to us again
Hoy, you, young god!
Hoy, we call you!
We sing the song
With our April hearts
Hoy, you, hoy esi! Hoy esi, Yarilo!
Kolovrat turned time back
We wish you roll, roll till dawn
But do not forget to came back in the morning

Monday 17 November 2014

Hipik sam, al' staroslovenski

Opšte je poznato da su Stari Sloveni bili skoro fanatici po pitanju prirode. Cenili su je, voleli i čuvali. Odnosili su se prema njoj sa strahopoštovanjem. Nisu samo svoja božanstva i mitološka bića povezivali sa prirodom, već su i ceo svoj životni vek živeli u skladu sa njom. Zato su bili i veoma jednostavni. Sve što se dešavalo, dešavalo se jer tako treba da bude, jer je prirodno. Čovek je isto što i hrast, il’ magare, ili pak maslačak. Živo biće koje se rodi, ostari i na kraju umre. Kada kažem umre, ako nije u pitanju bolest, ono umire od starosti, sa svim odlikama starosti.
Takođe im je bilo lepo sve što je prirodno. I mlado jagnje i matora ovca. Fugurativno: jer jagnje predstavlja novo jutro, puno snage i elana, a ovca, jer predstavlja mudrost na kraju dana, noć koja nas ušuška u snove, ma kakvi oni bili. Bukvalno: jer je mlada jagnjetina prste da poližeš, dok matora ovca koja daje tako sveže meso, mora da se čuva i pazi.
Koliko god je to teško nama danas zamisliti, Stari Sloveni su voleli i ljude. Bez obzira na različite ćudi, na preke ili blage naravi, voleli su i cenili ljudski život, jer je upravo život nešto najvrednije što neko može da poseduje.
Takođe, ljudsko telo za njih je bila svetinja, pogotovo ako se uzme u obzir da su Sloveni na sebe gledali kao na direktne potomke bogova. Oni su bukvalno obožavali svoja, ali svakako i tuđa tela. Voleli su svetlu kožu na delovima tela koji su bili prekriveni odećom , slučajne trbušnjake koji su posledica fizičkog posla i duboke mimične brazde na čelu, nastale zbog mrštenja pri ciljanju plena strelom.
Nije im bio potreban ,,No-Shave November’’ da bi imali bradu. Niti 7 dana detoksikacije za bolji metabolizam. Ogromna ženska zadnjica možda je služila eventualno kao timpan koji je uvek pri ruci, ali svakako ne kao lajtmotiv pesama. Jer, realno, sve što radi ta velika zadnjica, radi i ona mala, ako me razumete. Naga, zgodna devojka na proplanku, privukla bi možda pažnju celog sela, ukoliko bi imala nešto sasvim drugačije u odnosu na većinu; inače bi skandal pre nastao ukoliko bi nestalo medovače na jednoj od proslava kada se slavio život.
Realno, da se kojim slučajem neka današnja starleta pojavila među Starim Slovenima, završila bi na lomači tokom proslave praznika ,,Kupala’’. Tada se palila lutka u obliku žene, koja je predstavljala Moranu. Jedino što ne znam je kako bi preživeli topljenje plastike. Oni su ipak svoja strašila pravili od sena.
Na proslavama su se kitili venčićima od vinove loze i divljeg cveća. Tada bi uživali u čarima ljubavi, muzike i plesa. Slobodni i srećni u skladu sa najvećim zakonom, zakonom prirode, bili su kao neka preteča hipika, koja je, nažalost, na jedan bolan način shvatila da mora da nauči da se branii i bori i da neki svoj Vudstok zameni bojnim poljem.
Vremenom su postali hrabri i neustrašivi borci, ali se nikad nisu odrekli ljubavi prema prirodi. Prema životu koji iz nje nastaje i koji se u njoj gasi. Svoju decu možda su učili kako da prežive i kako da nose mač, ali nije bilo potrebno da im drže lekcije o tome kako ne treba da skrnave prirodu, deci je to bilo sasvim jasno i bez priče.
Danas sam videla dve preslatke devojčice, koje su pevajući neku hopa-cupa pesmu na rolerima prošle pored kontejnera. Jedna je rešila da iz daljine u njega ubaci smeće. Nije uspela u svom naumu, te se sav sadržaj kese rasuo po zemlji. Samo su se zakikotale, kao da su, u najmanju ruku, videle Džastina Bibera, i otišle dalje.
 Svakako da mi u današnje vreme ne možemo da živimo kao Stari Sloveni. Međutim, dok nauka ne dođe do toga da se sva živa bića rađaju isključivo iz epruvete, il’ dok ne krenemo sa naseljavanjem Marsa, trebali bi da se na njih ugledamo makar po jednom pitanju. Po pitanju strahopoštovanja prema prirodi. Prema našem jedinom domu. Prema Zemlji.



(slika preuzeta sa http://enlightenyourday.com/)

Tuesday 11 November 2014

To je sve narode

Priznaću odmah na početku, nisam neki veliki ljubitelj domaće kinematografije. Pogotovo ne ove koja nam se vrti poslednjih 20 godina. Realno, ljudi koji me poznaju, znaju da se ja u domaće glumce razumem kao, recimo, Vera Čukić u glumu. Znači površno. Takođe nisam neko ko je u stalnom žalu za nekim starim vremenima, dok se umesto Kole, mućkala Traubi soda i nosio Pop 84. Mislim, nedostaje sve to meni, ta bezbrižnost i jednostavnost kraja 20. veka, ali nekako uspevam da se pronađem i u ovom novom dobu.
Ipak, tužna vest koja nas je dočekala u nedelju uveče, kao da je kod mene kliknula dugme za premotavanje i vratila me u vreme detinjstva. U vreme čiste sreće.
Poželela sam tako jako da je 19.15 tamo neke ‘86. Poželela sam da opet, stisnuta između sestre i rođaka, čekam tih nekoliko minuta kada zemlja i vreme za nas decu stanu. Kad pažljivo oštrimo oči i čulimo uši prateći po ko zna koji put odgledan crtani film. I onda kad čujemo : ,,Šefe, koji ti je vrag?!” reagujemo kao da je premijera, sa iskrenim izlivima smeha i sreće. I tako svakog radnog dana u 19.15. Sve dok naše vreme nije zauzeo uvod u drugi Dnevnik, spremajući nas za ružno odrastanje u devedesetim.
Nikola Simić, glumac. Glumčina. Ljudina. Rekao je poslednji put: ,,To je sve, narode!” i otišao. Tiho. Onako kako veličine rade. Ostavljajući za sobom šarenilo neverovatnih likova kojima je udahnuo zivot na svoj, poseban način. Način savršenog balansa humora i tuge. Za mene, on je bio neko ko bi me prikovao za ekran kad god bih ga videla. Neko zbog koga bih zaboravila na planirani holivudski spektakl i gledala ga u serijama i filmovima koje inače nikad ne bih pogledala.
Priznajem, ja sam neko ko voli blokbastere. Zato je za mene Nikola Simić blokbaster sam za sebe. Poseban žanr. Poseban čovek. I zato će zauzimati svoje posebno mesto, ne na Bulevaru slavnih, nego u mom srcu i mom sećanju. Jer, koga god da je glumio, ja sam mu verovala. Toliko da i dan-danas verujem u gremline i izbegavam sedišta oko krila aviona.


Počivaj u miru, legendo.


                                                    18. мај 1934 9. новембар 2014


( slike preuzete sa www.photobucket.com i www.politika.rs )

Monday 10 November 2014

Slovenskom mitologijom protiv ponedeljka : KULT VUKA

Mada se to zbog nesrećne savremene istorije sve češće zaboravlja, Srbi su oduvek bili ponosan ratnički narod. U vreme kada smo sebe smatrali svetim, izabranim narodom i potomcima vuka, uprkos svim gubicima koje ratovi neminovno donose, iz svake bitke izlazili smo bogatiji za mnoštvo velikih junaka, ojačanu veru u sebe i osećaj dubokog pripadanja. U vreme kada drugi u naše ime mole da postanemo još jedna zvezdica na tuđoj zastavi, dobro je podsetiti se onoga što smo bili i što i dalje negde duboko jesmo.

Kult vuka

Kult vuka ima duboke korene u istoriji i mitologiji kako srpskog, tako i drugih slovenskih naroda. Snažno je vezan za dva božanstva: Dažboga i Horza.
Dažbog je jedan od najznačajnijih slovenskih bogova; bog Sunca, kiše i podzemnog sveta i zaštitnik rudara, a ujedno, prema nekim navodima, i rodonačelnik Slovena. U ljudskom obliku, on se prikazuje kao hromi starac koji dolazi među ljude kako bi im pomogao i zaštitio ih. U životinjskom obliku, Dažbog se javlja kao hromi beli vuk. Karakteristike ovog vuka nisu slučajne i imaju jasnu simboliku.
Hromost je posledica povezanosti sa Mesecom, koji se većinu vremena javlja kao nepotpun, dok prolazi kroz svoje faze, te se ta nepotpunost kod vuka odslikava u pomenutom nedostatku. Kako se smenjuju faze meseca, tako se menja i moć vuka, koja je na svom vrhuncu u periodu opadajućeg meseca.
Bela boja vezuje se za pripadanje Dažboga podzemnom svetu, jer se u evropskom folkloru bića koja obitavaju u podzemlju u najvećem broju slučajeva prikazuju kao odevena u belo.
Mit o Dažbogu uključuje i segment o sinu Dažboga i Morane, Vanu, od koga, prema predanju, Srbi vode poreklo. Kako bi se osvetila Dažbogu, Morana je oslepela svog sina, za šta je Dažbog strogo kažnjava. Nepokolebljiva u svojoj osveti, ona baca kletvu na Vana, nakon čega on postaje vuk i ostaje u tom obličju sve dok ga sestra Poljelja sedam godina kasnije ne spasi i pomogne mu da povrati svoj ljudski oblik. Odavde velikim delom potiče uverenje Srba da su potomci vukova, uverenje koje je vidiljivo u brojnim običajima našeg naroda.
Kada je reč o Horzu, on je bog Meseca i jutarnjeg sunca, te je i njegova veza sa vukom sasvim jasna. Kako je Horz bog Meseca, a samim tim i noći, i snaga vuka je najveća u tom delu dana.
Veza između Meseca i vuka prisutna je i u verovanju u postojanje vukodlaka, koje je kod slovenskih naroda vladalo mnogo pre nego što je pretočeno u priče i holivudske filmove.
Nakon dolaska hrišćanstva, kult vuka ne gubi na svom značaju. Jedan od najvećih naših svetitelja, Sveti Sava, zaštitnik je vukova i smatra se njihovim pastirom, što je zabeleženo i u našim narodnim pripovetkama.

Svedočanstvo o značaju vukova danas jesu i često ime Vuk i brojna prezimena izvedena od ove reči.




( slika preuzeta sa www.pinters.com,  video preuzet sa www.youtube.com (Van- Vuk)

Thursday 6 November 2014

5 razloga zbog kojih žene gledaju romantične komedije


 Nedavno su duhoviti momci sa Tarzanije primetili da žene, ma koliko inteligentne bile, imaju očajan ukus za filmove i televizijske sadržaje. Moram odmah da kažem, gledamo mi i pametne stvari. Iako je dobar televizijski program teže naći nego obučenu pevačicu i elokventnog političara, kada se dogodi da nakon polusatnog menjanja kanala naiđemo na nešto vredno gledanja, zanimljivo i edukativno, naravno da se zaustavimo. Upijemo svaku reč. I volimo dobre filmove. Ne baš iransku kinematografiju i sve dobitnike Kanske nagrade, vatrene poklonike larpurlartizma, iako je takav pristup mogao da legne samo Pou i još eventualno šačici; ali ko može da ne voli Kuma, naročito drugi deo, i slična remek-dela? Ipak, postoji nešto u nama, mislim da se zove estrogen, što zahteva određen dnevni unos sadržaja koji kod muškaraca izazivaju mučninu. Zato, u svrhe harmonije i boljeg razumevanja onih sa Marsa i onih sa Venere, pokušaću da objasnim šta je to u ženskom biću što ga vodi prema romantičnim limunadicama.

1.       Uvek je lepo vreme.

I pejzaži su uvek lepi, i svi kadrovi su lepi, i generalno, sve je tu puno vedrih boja, sunca, radosti u prirodi i ljudima, svega onoga čega u Dnevniku nema, a očajnički nam treba kako bismo lakše pregurali dan.

2.       Svi ljudi su lepi.

Realno, žene se lože na estetiku. Zato slažemo po kući sve te sitničice koje ničemu ne služe i vežemo šarene svilene tračice na poklone. A naročito volimo lepe ljude, kao i svaka normalna osoba. Dobro je poznato da je procenat lepih ljudi po kadru najveći u ovom žanru, što je nekad samo po sebi dovoljan razlog da se odgleda neka naivna budalaština.

3.       Sve se vrti oko ljubavi.

Ovo je možda trebalo da bude prvi razlog. Svaka žena, bez obzira na sve moguće individualne razlike, obožava romantiku. Prosto se istopimo kad vidimo dvoje ljudi koji, uprkos svim preprekama, nađu jedno drugo i žive srećno sve do venčanja, kada se film završava, a šta bude posle, koga briga. Neki misle da samo usamljene žene uživaju u ovom žanru, jer tu proživljavaju ono čega im u životu nedostaje, ali ne bih se složila. Isto tako, mnogi misle da žene gledaju romantične komedije da bi se nagledale idealnih muškaraca koji su sve ono što njihov suprug nije. E sad, može biti da je to nekad slučaj, ali odgovorno tvrdim da ja nakon gledanja nekog takvog filma, volim svog muža još više, jer mi se razbudi to romantično srce u grudima i onda mi je još fantastičniji i idealniji nego pre gledanja „Kako izgubiti dečka za 10 dana.“

4.       Odmaraju mozak.

Ovo je možda najvažniji razlog. Radiš ceo dan na poslu, pa spremiš ručak, obrišeš prašinu koju su zli patuljci posuli tokom noći, pomogneš detetu oko domaćeg, iako ti je matematika toliko bliska da jedva izračunaš koliko je 70% od cene salonki, i zamoriš mozak i telo na još milion različitih načina do kraja dana. Nakon svega toga, nije baš da ti se uvek čita Niče ili uopšte razmišlja. E tu uskače „Neplanirano venčanje“ i šarmantni Metju pre nego što je odlučio da se transformiše u Skeletora, i mozak ti se polako puni nekim roze štrasom i sve su manje šanse da eksplodira od tornada najraznovrsnijih informacija, obaveza i planova.

5.       Sve je dobro što se dobro svrši.


Lepo je to rekao Šekspir. Stvar je u tome da u životu uvek mora postojati balans između dobrog i lošeg i ne može nam uvek sve ići kao po loju. A kako ljudi češće pamte ružno nego lepo, uvek nam se čini da je ta ravnotežica nesrećno narušena. Zato nas posebno raduje kada naiđemo na nešto što se nikako ne može loše završiti. I onda nam je drago zbog to dvoje mladih ljudi (retko kad tu neko ima više od 30, zato volim Magiju lepog ostrva, da steknem utisak da i za nas koji smo malčice premašili tu cifru ima nade), i onda nam je drago što i dalje može da nam bude drago zbog drugih, i eto, bolji smo ljudi za tili čas. 





(slike preuzete sa  www.theeffortlesschic.com i www.wordpress.com)

Tuesday 4 November 2014

Drinina slikovnica sa Beogradskog sajma

Ja prosto obožavam Sajam. Sve te knjige, pisci, šarenilo štandova… pravi celonedeljni praznik za ljubitelje pisane reči. Svake godine, kao deca u Božićnim filmovima, pravim spisak knjiga koje želim da kupim, štandova koje bih da posetim, pisaca koje ću upoznati ako Bog i junačka sreća dozvole. Ove godine sam prvi put bila na Sajmu u ulozi pisca i, da se ne foliram, bilo je fenomenalno. Nisam ni znala da ću se toliko zabaviti, upoznati toliko ljudi koji su zapravo pročitali moju knjigu, i još im se toliko dopala da su svratili po potpis, a ostali ćaskajući o prvom i zapitkujući o drugom i trećem delu trilogije. Da čoveku dođe da pusti “Bikini sa žutim tačkicama” ili indijsku himnu i počne da đuska od sreće.
I eto, pošto je ovo za mene bilo stvarno magično iskustvo, odlučila sam da sačuvam nešto te magije i napravim slikovnicu za kišni dan.


Pripreme – Graničnici za knjige u znaku trilogije: Cvećara Bloom i Senka Simić, hvala još jednom, prelepi su! 

Moja ekipa: sleva nadesno: moj lektor, moj izdavač i njen suprug, najbolji i najdraži prodavac knjiga na svetu i šire.

“Miris nasleđa” 


Ponosni vlasnici primeraka gorepomenutog romana J



Džeronimo Stilton


Potpisivanje



Kuliranje posle teškog rada J



Slefi sa izdavačem J




Vidimo se sledeće godine!





Sunday 2 November 2014

Lesniku moj problem je tvoj, što si mi tako sladak...

Pošto smo na čajanci utvrdili da je Luka za sada najpopularniji lik u trilogiji, mislim da je red da mu posvetim ovaj ponedeljak.
U slovenskoj mitologiji, Lešnik (ili Lesnik, Lesovik, Leši...) je šumski duh, zaštitnik biljnog i životinjskog sveta u šumi i jedno od najstarijih vilinskih bića.
Sklon metamorfozi, pojavljuje se kao čovek, visok i naočit kao moj Luka, ali može uzeti i najrazličitije oblike i veličine i biti malen kao vlat trave ili ogroman kao sekvoja. Kosa i brada su mu duge i sačinjene od vinove loze i trave, oči boje šume, izuzetnog sjaja, a krv plava. Lesnik nema senku, kaogod neki vampir, a cipele uvek nosi na pogrešnoj nozi, levu na desnoj, desnu na levoj.
Poklonik ženske lepote, da ne kažem ženskaroš, poznat je po tome da voli da otima lepe žene i odvodi ih u svoju kolibu prekrivenu krznom. E, sad, khm, šta sa njima tamo radi... pa recimo da se sigurno ne igra "crvenih rukavica", barem ne na onaj opštepoznat način. Mlade devojke često tera da igraju kolo oko njega i tako uživa u njihovoj raskošnoj lepoti (što je izgleda poslužilo kao inspiracija raznim orijentalnim vladarima). 
Lesnik je i saveznik pastira i zaštitnik domaćih životinja, a pošto štiti i divlje životinje, preuzeo je na sebe da vodi računa o odnosu između ove dve suprotstavljene vrste. Medved mu je ljubimac i gotovo uvek ga prati, kao verni Sančo.
Ipak, najpoznatiji je po svojoj nestašnoj prirodi. Lesnik nikako nije zao, ali je neumorni, vragolasti varalica, koji uživa da navodi putnike kroz šumu na pogrešan put, iznova i iznova, sve dok potpuno beznadežno ne zalutaju. Takođe krije sekire drvosečama, kako bi zaštitio svoju šumu. Veoma je bučan i izuzetno lepo svira na fruli, što zajedno sa zavidnim seksualnim apetitom i moći podseća na Pana.

Sve u svemu, moram priznati, mit o Lesniku zvuči kao da su ga smislile žene, u vreme kada su „Gladijator“ i Rasel Krou bili daleka, daleka budućnost. J   



( slike preuzete sa: www.pinters.com i www.epica.org)

Wednesday 29 October 2014

Drinin književni klabing : Čajanka vol.1

Kako to obično biva, čovek kasno shvati da nije mašina i umor ga stigne kad-tad… I tako ja sad, umesto da potpisujem svoje knjige i škljocam selfije i ostale - elfije na jednom od najbitnijih dešavanja za pisca, gunđam i hejtujem čajeve, supice, Koldreks i ostale zezalice uz pomoć kojih moja sestra pokušava da me povrati međ’ žive…  E, sad, da l’ zbog njenih vitaminskih bombi, ili što više ne mogu da slušam „to ti je zato što se ne čuvaš, bla, bla…“ osećam se bolje , tako da ću se sutra ipak dovući do sajma. A s obzirom na to da je 31.10. Halloween, želim već danas da se javno zahvalim svom imunitetu, što mi je u saradnji sa prehladom i groznicom omogućio tako realan Zombi kostim… Toliko sam The Walking Dead da se već vidim u narednoj sezoni.

Elem, tema ovog posta nije direktan prenos moje prehlade iz Beograda, nego sumiranje utisaka sa prve Čajanke. Odmah na početku da se zahvalim Peci i Banetu što su nam ušuškali i ustupili Stonogu, ponudivši razne vrste čaja uz zdrave dodatke tipa: limun, med, medovača, rum… :)
 Ipak, jedno specijalno i veliko hvala ekipi Čajanke, koja je iako mala, ali odabrana, učinila da dva sata prolete u ćaskanju, smehu, ali i raspravama. Na kraju mogu da zaključim sledeće:
-              Što se tiče omiljenih likova: Luka vodi za jedan glas isped Purpur, dok je Alek izgleda slaba tačka samo meni :)
-              Kad smo kod Luke, i dalje ostaje pitanje koga sam iz svog života utkala u njegov lik. I evo sad, opet, po 10000. put da kažem: Luka je Luka, junak iz moje trilogije, iz moje glave,  a ne iz mog života. Ako neko zna nekog sličnog njemu, slobodno nek nas upozna… možda mi zafali materijala za neku drugu priču :P
-              Otkrili smo da većina ne zna šta je Strndžanje, pa smo pričali o tom običaju.
-              Iako je značaj purpurne boje do tančina razjašnjen  u knjizi, pojedine boja asocira na druge stvari… vrlo, vrlo čudne i uvrnute… jezivo!
-              Trilogijom ne želim da dajem prednost  rodnoverju u  odnosu na hrišćanstvo. Ali želim da slovensku mitologiju stavim makar u isti rang sa drugim mitologijama… želim da Sloveni poznaju svoje bogove isto kao i grčke, rimske, nordijske… Pa sad, ako ne možemo da ih približimo ljudima tipičnim, istorijskim, dokumentarnim izvorima,  onda hajde ovako, kroz zaplete jedne fantazije i paranormalne romanse :)
-              Ponovo smo objašnjavali šta je Strndžanje.
-              Zaključak je i da su svi slovenski bogovi realno dobri… te da je Mokoš dospela kod mene u tim zloća, upravo jer mi je za dlaku više odgovarala Živa. Kao i da je Veles kod nekih Slovena, totalno kul, pa čak i veći bog i od Peruna.
-              A najstarijem članu ekipe, Goci, objasnili smo ko je ko od slovenskih bogova sada u hrišćanstvu i koliko običaja godišnje ispoštuje, a da nema pojma da su oni zapravo paganski.
-              Pretresli smo sličnosti između “Mirisa nasleđa” i drugih knjiga. Na moju veliku radost, usledio je negativan ogovor ekipe , a Siniša se čak uvredio zbog povezivanja jedne sage (vampiri) i trilogije (slovenski bogovi ) ...jeiiii!!! :P
-              Na moje pitanje da l’ je realno da zbog šake seksa u knjizi neki vuku paralele sa poznatom BDSM trilogijom… svi su se siti ismejali.. nadam se ne meni. ..
-              Samim tim stigli smo i do seksa i koliko će ga biti u drugom delu.
-              Ah, da opet se pokrenula priča  o Strndžanju
-              Nova tura vrelog čaja razvezla je vruće scene kojih će biti u nastavku trilogije.
-              Goci, kao najstarijoj u ekipi (56god) bilo je vrlo neprijatno, zbog spominjanja stvari  koje su sasvim neprirodne i nadljudske (mislim, seks… zaboga, to je tako f.. f..fuuujj!!)
-              Zato će drugi deo ići pod oznakom od 18+ do 55- :P
-              I odlučila sam da neće biti Strndžanja u drugom delu. Bogme neće. Nikako. Ne bukvalno.
-              Veče smo po Marininoj želji završili uz špansku muziku… koja je svakako tipična za Slovene :P
Eto tako, to je kao nešto ukratko. Ako vam se nije svideo moj raport sa prve Čajanke, želim samo da kažem da sam jednom u jednom hotelu ostavila svoju ličnu kartu na recepciji i da su ti zli ljudi, koristeći moje podatke falsifikovali moj nalog i napisali ovaj raport u moje ime…

Ukoliko vam se svideo, onda zaboravite ovu rečenicu ispred i spremite se za moj zombi nastup na sajmu sutra :)

P.S.
Fotke sa cajanke stizu nekom drugom prilikom


( slika preuzeta sa http://3.bp.blogspot.com )

Tuesday 28 October 2014

Uloga piva u slovenskoj mitologiji


Da se ne lažemo, današnji fudbal je katastrofa, čast Mesiju. Još od Mano de Dios,kvalitet fudbala ima jeziviju silaznu putanju od Vučićeve popularnosti (dobro, možda loše poređenje, jer popularnost potonjeg nije imala odakle ni da silazi). S druge strane, pivo nikad nije bilo ni raznovrsnije ni bolje. U skladu sa tim, adekvatno bi bilo da fudbal ustupi mesto ovom blaženstvu u flaši i limenci i da se pivo s pravom proglasi najvažnijom sporednom stvari na svetu. Sem toga, pivo je svetinja.
 Ne šalim se.  

Uloga piva u slovenskoj mitologiji
iliti
Bogovi, pivo i bogovi piva
         
         
      
         Mati Sira Zemlja, boginja zemlje
Ova boginja smatra se najstarijim i najmoćnijim slovenskim božanstvom. Kao boginji zemlje, Sloveni su joj se molili s nadom da će im podariti blagostanje u prirodi i sačuvati ih od zla. Kako bi je odobrovoljilinudili su joj darove u obliku hrane i pića, tačnije, zakopavali su hleb i sipali pivo u zemlju, u čast boginji.Štaviše, kad god bi neki Sloven naišao na rupu u zemlji, on bi to shvatao kao boginjin zahtev da joj daruje pivo kako bi je umilostivio.



Pereplut, boginja pića i promenljive sreće
Što bi rekli naši stari, što se mora nije teško (jedna od nelogičnijih izreka, ali fino primenljiva na ovu situaciju)Sloveni su dobro znali šta se radi kad počne da te bije maler: samo nategneš dobar gutljaj iz ovnovog roga, i boginja Pereplut je već bolje volje. Nije ni čudo što toliki navijači piju pivo na utakmicama. Znači za sledeću tekmu... šta je krdo ovnova „za naš Radnički iz nečega, ale, aleee!“



Perun, bog groma i neba

Ovaj veliki bog nije se zadovoljavao malim žrtvama. U njegovu slavu, klalo se naveliko, a onda jelo i pilo kraj vatre. Glavni deo rituala uključivao je sipanje pivau jedan pehar samo za Peruna, a zatim prosipanje piva u vatru, uz molitvu daPerun podari kišu i prestanak suše.


Radegast, bog gostoljubivosti

Svako od nas je nekad (ili često) u životu imao one trenutke kada kune alkohol i sebe i alkohol. Ali zato je bilo i biće onih kada bismo želeli da izljubimo tog čoveka, boga ili kakav već oblik energije koji je odgovoran za stvaranje piva. E, pa, ne časite časa: iz ovih stopa nazdravite Radegastu, bogu koji je prema verovanju Slovena, ni manje ni više, svetu podario pivo!



Ragutien, boginja piva

Ova boginja je deo svetog trojstva odgovornog za stvaranje piva. Ona je partnerka boga fermentacije, Raugupatisa, i supruga Ragutisa, boga piva. I trojstvo i neka vrsta trougla, kako se čini.



Ragutis, bog piva
Ragutisa, još jednog člana trojstva i boga piva, zajedno sa njegovom suprugom Ragutien i Raugupatisom, Sloveni slave iz zahvalnosti za otkrivanje tajnipijanstva i konzerviranja hrane.



Raugupatis, bog fermentacije

U davna vremena, Raugupatis iliti Raugo-Zemepatis, smatrao se duhom prirode odgovornim za dizanje testa i pretvaranje zrnevlja u pivo. Danas, kada nam je svakodnevica daleko manje magična, mi mislimo da taj božanski posao obavlja kvasac.



Semargl, bog ječma

O Semarglu se svašta pričalo, od toga da je on grifon sa telom psa, do toga da ima sedam glava. Postoji čak i priča da su nekada postojala dva boga ječma, Sem i Argl, koji su se u nekom trenutku spojili i postali jedan bog. Zahvaljujući tračarama, nikada nećemo saznati šta je zapravo istina.


(Slike preuzete sa journeyingtothegoddess.wordpress.comgoddesses-and-gods.blogspot.com, meettheslavs.com, holistix.org, livingthepath.blogspot.com, rugutis.wordpress.com, pinterest.com iartnow.ru tim redomUkoliko želite da upoznate bogove i boginje piva drugih religija, posetitebrookstonbeerbulletin.com)

Monday 27 October 2014

Drama inspirisana „Purpurom Arkone“ : „Morana" Tragedija u četiri čina


U toku je sajam, milion obaveza, pa će ovog ponedeljka na mestu teksta o slovenskoj mitologiji biti kratak uvid u dramu inspirisanu mojom trilogijom. Autorka je moj prevodilac, Aleksandra Ilić. Verujem da je najveća radost i čast za svakog pisca kada inspiriše drugo delo. Nadam se da ćete uživati.
                        
Morana

Tragedija u četiri čina

Čin prvi

Scena prva
Proleće, pastoralna scena, devojke odevene u bele haljine, sa cvetnim vencima na glavi, okupljene u kolo pevaju. Jedna devojka stoji u sredini, krotko pognute glave, sa stidljivim osmehom na licu.


Hor devojaka: Proleće je stiglo,
            Doba mladog Jarila,
            Cveće ka nebu latice diglo,
            Krasna se deva pojavila.
            Odevena sva u belo,
            Crne kose, tankog vrata,
            U oči joj sunce selo,
                Blista sazdana od zlata.

Jarilo: Mile moje sestre vile,
            praštajte što kidam kolo,
            htedoh hitro vama poći
            jer videh krasno lice novo.
            Da li si devojka, da li zvezda,
            Kći sunca, kao ja meseca sin,
            Pruži mi ruku, sa mnom pođi,
            Već k'o da večnost čeznem za tim.
            A evo sad te prvi put videh,
            Gde te je Jav od mene krio,
            Al' sad si tu, o, radosti moje,
            Pruži mi ruku, dražesna vilo.

          Morana:     Bože proleća, bože rata,
                  Veliki Jarilo u svoj svojoj moći,
                  Ja tebe već odavno znam,
                  Al' ne smejah nikad tebi poći.
                  O ovom danu dugo ja snevam,
                Srce ne veruje oku mome,
                  U duši sva od radosti pevam,
                  Divim se krasnom liku tvome.
                  Evo ti ruka, evo ti srce,
                  Sve što je moje sad tebi beži,
                  Pođimo sada gde nema drugih,
                  Da kažem sve što na srcu leži.